...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

.don't torture yourself, gomez. that's my job.

"Ja sam Crvenkapa koja večera vukove."

Ali pamtim još.

Kakva djeca samo smo bili i kakve su to
bile varke za koje smo smatrali da najgore
su u svemiru i da vrište naša imena u
posebnostima koje zapravo nisu postojale.
Niti ikada zaživjele, samo sanjali smo ih i
brojali dane koje uspjeli proći su, a da smo
se na tren uspjeli nasmiješiti. I sjetim se kako
naizgled težak bio je svijet i kako obmane
pritiskale su naša poimanja, a uvjerenja uvijek
ostajala ista, bez obzira na one bolje ili lošije.

2007. godina činila mi se tada najtežom i
najbolnijom, kada svijet je izgledao drukčije i
bio drukčijih boja i niti, koje činile su tadašnje
dijete izluđenim, zaluđenim, otuđenim.

Nisu prošli deseci godina otada, no kao da i jesu:
vrlo oštra i tanka je ta granica sjete i razuma koja
trenutno nalazi se pri vrhu mojih poimanja jer,
prosinac čini me začudnom i razmišljajućom,
no ne u obliku vremena koje traje i ne prestaje.

2012. godina. Što mogu reći, a da niti na tren ne
osvrnem se niti zamislim, da jedino mijena stalna
jest i da udišem zrak znajući da dobro bit će sve.

Kao što i kolega rekao je, ovo mjesto najbolje čuva
tragove i najvjernije sluša priče koje oblikuju čovjeka.

U mojoj Republici i dalje stvari dobre su,
no dobrosusjedski odnosi s Republikom
pokraj nisu kao nekad i zamrli su.
Šteta, možda baš šteta.


U potpisu od sada,
eMGe

.prekoljite već jednom te vaše violine i obrišite gudala o rukave.

10. listopada je 2012. Hladan, jesenji dan koji čovjek
poželi provesti u krevetu uz čaj od kivija i
ispravljanje zadaća brucoša koji ne prepoznaju
glagoljičko Č, J i Đ. Još devetnaest dana do velikog
21. rođendana. Uključen je gtalk i tipkam sa Sanjom.
Kumom Sanjom. Neobično je zapravo kako nas
je slučajnost spojila, a kako smo previše slične.
Jesen je, i jesen je u meni, a ona je i dalje uz mene.

_______________________________________

Jesen je najbudalastija tuga među tugama.
Jesen je moja ljubav od pet zelenookih slova,
i laž, najdetinjastija laž, od koje sam do nesvesti
rđav i dobar.
________________________________________


7. srpnja ove godine smo nas dvoje učinili velik korak.
On pune 24, a ja nepunu 21 godinu. Na Plitvičkim
jezerima, uz najbliže. Govore ljudi da je sve odrađeno
u tajnosti, da sam trudna i more koječega. Nije ni važno.
Nakon pet i pol godina učinili smo pravu stvar, sa stilom.

Potrebno je postaviti prioritete. I postaviti ljude prema
važnosti. One nevažne izbrisati iz života. Napokon
sam shvatila da vraćanje na staro ne donosi sreću niti
pozitivne učinke koliko god to željela. Teško je zaboraviti,
a još teže oprostiti. Stoga bacam u vjetar i prošlost i
prijašnje smjehove i stezanje oko srca pri pomisli na
takve trenutke koji su tada za mene činili svijet. Ostavila
sam samo fotografije. I jedan komadić mjesta u sebi
u kojem je spremljen taj prijašnji život. S njom, s njima.
Kojeg ne želim izbrisati, nikada, no ne želim ga niti
pokušavati graditi ponovno jer, bojim se da bi se tada
i preostale uspomene urušile. Tek tada bi preostalo
jedno veliko – ništa.

Smiješno je kada ljudi koji te znaju puno kraće nego
prijašnji prijatelji proniknu dublje u tvoju srž i
osjećanja i shvaćaju sve i tu su i kad govoriš da su
ti najmanje potrebni.

__________________________________________

A.N.
„Ti si zapravo jedna draga i topla i umiljata ženska.
Ispod te „strašne“ krinke.“
__________________________________________


Možda i jesam. Možda me ona otprije nikada nije mogla
gledati na taj način, a možda nikada niti nisam bila
takva. Možda i stotinu možda, ljudi napreduju. Uvećavaju
same sebe. Rastu. Postižu mnogo, vole i ustraju puno
više. Izgradila sam sebe. Studentica, supruga, pjesnikinja.
Gazim kroz predjele života gledajući kroz objektiv Nikona
D90 i držeći za ruku najdražeg, koji se i više no trudi.
Veselim se našoj kućici, šarenim šalicama, zimskom vrtu,
zidovima boje zelene jabuke i mnoštu polica s knjigama.

_____________________________________________

„Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim,
sva od paperja i sva od zla.“
_____________________________________________


Volim što si me naučio voljeti. I volim što sam takva,
kao i ti, „balava za divne stvari“. I volim što me
voliš. Takvu, kakvu, svakakvu. I što se uvijek iznova
veseliš mom dolasku iz Zagreba i što si uvijek iznova
pretužan kada se vraćam natrag. Volim što nismo
patetični, što se ne držimo za ruke dok hodamo gradom,
volim što si mi najbolji prijatelj, ljubavnik, psiholog,
savjetnik i što u glavi imaš malu enciklopediju i što
me svaki dan iznenadiš nekim novim znanjem.
Volim što činiš moj svijet vrijednim napredovanja.
Volim što vjenčano prstenje nosimo na krivoj ruci.
I volim tebe, koji je prije 4 godine rekao da će me jednog
dana oženiti i – koji je to isto i ostvario.

Šteta je samo što ti sve to ne izgovorim naglas.
Ali znam da si svjestan svega toga. I svih mojih
mana i tvrdoglavosti. I što me i dalje bezuvjetno voliš.


M. G.

.krevet je tiho gnijezdo mesa.

Svibanj. Lipanj. Sve do studenog.
Dvijeideseta. Najduže ljeto ikad.

Gimnazijalka više nije prisutna.
Palicu je preuzela studentica maior studija kroatologije.


.ja pjevam svoj blues bez namjere bitne...


Siječanj. Dvijeijedanaesta.
Dosad položena tri ispita; uspjeh - vrlodobar i odličan.
Djevojke, za tako kratko sam vas zavoljela. Divne ste.
Nešto ste sasvim drugo od onoga što su moje navike raspoznavale.
Sanja, Dolores, Stela, Lena. Etc.


Četiri godine On se odriče sile, te u mom svijetu sjaji
više no najjasnije svjetlo. On čini smisao i sreću.


."zapamti prizor i nikad me ne pitaj -
kamo dalje."

Jer, to se zna. Zna se tisuću puta i opet i iznova.


***


Današnjeg trenutka ni ne sjećam se najbolje
kada sam u razumu oprostila djevojci koja je
četiri godine otprije činila u meni zlo.
Oprostila - ali ne i zaboravila.
Uspjela sam dozvoliti oprost.

Djevojko imena J., izazivaš u meni divljenje.
Pokorno gledajući me caklenih prozora unutrašnjosti
vlastite, osramoćene trenutkom, prošlošću, sramom.
Besprizorno postojeći vlastitim rukama dodirujući moje
i tražeći oprost. Oprost. Gledajući me u oči. Ponizno.

Trebalo je puno vremena. I više no dovoljno.
No obje znamo i sjećamo se i smijemo se zajedničkim danima.
No ja pamtim i loše.
I ponavljam - opraštam.


."a ja stojim i gledam se kako postojim."


Druga djevojko, za tebe uvijek imam lijepe riječi.
I nikada neću zaboraviti niti trenutka, zapamti to.
Iako ovo nećeš pročitati niti ću ti to uspjeti reći, ali - nedostaješ.

I bole neke stvari, bole do Boga.
No pustila sam te, bolje je tako. Sretna si i neka si.
Jednom, jednom ću ti izgovoriti sva tištenja i razloge.
Djevojko A, mislim na tebe. Više no što misliš.
Amen.






.estoy i me veo existir.



U zagrljaju sile,
eMDe

.podigne kragnu preko mosta.

eM nosi jedne traperice iako ih u ormaru ima još deset.
eM će se radije sama ošišati nego otići frizerki.
eM vozi bijelog golfića dvojku koji je star koliko i ona.
eM nije kriva što su se neke stvari posložile kako jesu.
eM je škrta samo za samu sebe.
eM ima osmjeh, rupicu na bradi i jamice na obrazima.





eM spava u piđami staroj deset godina.
eM treba nositi aparatić za zube.
eM ima potrgano koljeno i nikada neće prežaliti rukomet.
eM živi da ode iz ove odvratne srednje škole.
eM je metalka, asocijalna, impulzivna, ponosna.
eM ima ljude koji su joj potrebni. To niste vi koji čitate.
eM voli.

To se ne zna. Vole pričati drukčije.


eM želi mir.


Ne ostajte mirno,
u potpisu,
eM.

Ljudi smrde.


Gadite mi se.



FUJ.

.silovanje jezika.

Dani katkad pogode tren kada se ne nadam.
Dvijeideseta sasvim solidno gazi mjesece;
ožujak drugi put, ožujak treći put, ožujak.
Mihelić bi rekao "Majstore, ugasi svijeću" -
čuj, moja nikako da dogori, a gasiti je neću.

"...hajde, sjeti se dječaka koji maglu pije..."

///

Radničke halje upljuvane degradiranjem,
ležajevi trenutnosti svakih mislenih sati
i jedan zvuk.
Odumro.
Razlomi prostoručno trganje osobnog.

///



//

Trpljenje - tvorevine košmara izjedaju
geste zakupljene na vrijeme do odlaska
osamnaestog. Petog.
Totus mundus agit histrionem.

//

Ostavljam sebe u petici, ponad drvenog uspinjanja,
zadimljenih treperavih bića i okna prohujalih vjetrima.
Možda ponovo pronađem mjesto gdje cijene direktnost.
Posljednje umijeće nasmijanih očiju.


"...ovaj dan što na prozor lupa nije tvoj..."


Pozdrav,
eMDe

.u sukrvici.

Prosinac.
Mjesec u godini koji najljepše "zvuči".


"....'il je nemir 'il je strast, ima tog ovdje suviše..."


Ima nečeg dobrog u Martininim treptajima.
Čas vidim, čas - ne.
Podnošljivo, oholo, bezobrazno, tmurno, pohotno.
Snijeg. Snijeg. Asfalt. Snijeg.

Djevojčeta drugih elemenata, lažljiva, podložna, labilna.
Mnogo ih je, utihnutih, ponovljenih, osmjehnutih.
Prevrtljivih. Prevrtljivih. Rekla sam ti to - prevrtljivih.

Želiš li dušu? Tvoju ću uzeti. Ti - ili odana ili mrtva.
Ponoć je prošla, dvadesetčetvrti je.
U mojim poimanjima si odavno izdahnula. Živi smrt.

Ja. Zamjena osobnog imena interpretirana bezličnošću.
Trenutno, jučer, više no odmah. 12 Heraklovih poslova.

///

A ti, podižeš mi glavu iznad razine vode gušeći se trenutkom.
Ti - spašavaš me.
Devetnaestog.
Dvadesetdevetog.
Dvadesetsedmog.
Tmurnog.
Sunčanog.
Uznemirenog.
Strašljivog.
Svakog, uvijek, svuda.

Dana - vremena.
Trajanja.

Pozdrav,
eMDe

.to što svira to su ruke.

Nedjelje su vrlo kompleksne i sjetne zapravo.

U crkvama odjekuju pljesci.
Pas raznaša ulicom ostatke sa susjedove koljevine.
Mamurluci dječurlije nalivene žesticom.
Trojac ponovno zajedno na nedjeljnoj kavi.

Djevojka eM je naprosto opuštena.

// opuštena - bez primisli da nešto "mora". barem danas. //
Ionako se ništa ne mora osim - umrijeti.





...I won't cry, no I won't shed a tear,
just as long as you stand, stand by me...


On čini moj svijet potpunim. Čini da je savršeno.

Kolege, dopustite da vam kažem da djevojčica eMDe
više nije dječarac koji živi za loptu i beton i igrice.
Dala sam vam čitavu svoju srednju da to shvatite.
Bila bih vam zahvalna, napokon.


>> Siječanj. Praznici. 3 godine. More. S Njim. Sreća. <<


Pozdrav,
eMDe

.otrovna kiša i svijet za nas.

Odvratno je što ovdje dođem tek kada sam zaista potištena.
Imam li razloga uopće biti?

Počela sam opet pisati. Nešto zamršenije misli.
Potpuno sam se pronašla u avangardi;
cjelokupna umjetnost 20. stoljeća je divna.
U iščekivanju 28.11., Graza i Andyja Warhola.

Napunila 18 godina. 18 prokletih godina.
Ne razumijem čemu čitava uzbuđenost.
Iako, dobar osjećaj. Sama ona svjesnost o tome.

Par puta sam rekla kako prije no što postanem
punoljetna imam želju oprostiti nekome nešto.
Naravno, nisam uspjela. Previše mi je to.





Ono loše mi daje snagu.
Niti ljubav niti mržnja; apsolutno nikakvi osjećaji.
Indiferencija.
No za jednoga ipak postoji ljubav. Prevelika. Prečvrsta.

Svaki dan gledam one koji gutaju svoja vlastita govna.
Koji zaboravljaju na (ne)rečeno i (ne)učinjeno.
Koji se grle i smješkaju kao da nikada ništa nije bilo.
E zato ne opraštam. Jednostavno ne želim.
Nisam za zaborav. Niti za oprost.
Ne gutam svoja vlastita govna.

...omnia mea mecum porto...


Pozdrav,
eMDe

.bed of nails.

Ponekad pomislim da me ima premalo za sve.
A opet previše, istodobno.
To su oni trenuci kada je kontradiktornost naprosto
neodgodiva, kao i sama pomisao na 8 mjeseci unaprijed.
Ponekad ustuknem.
Pitajuća.

Napokon mi ulicu prožima magla.
I specifičan miris jeseni kojeg i ovaj put uživam.
Pomislim da je to posljednja jesen kojom ću
kliziti niz ovu ulicu, tako dragu, tako punu uspomena,
s njim ili bez njega. S njim.

Večeras je tužno.
Jedna sam od onih koji ni pod koju cijenu ne žele
žaliti za onim prethodnim. Pomalo me strah da
više neću biti jedna od njih; ne želim to ne biti.





Rađamo se sami. U biti, i umiremo sami. Možda i bolje.

...ashes to ashes, dust to dust, fade to black...

Treba li svijetu vjerovati?
Hoće li eMDe ikada postati dobra "po normativu"? Nakratko?

Puno je onog nevaljalog.
Mučno mi je, sama sam, spremna. Tvrda.
Ja sam Zemlja. Izvana tvrda, iznutra žitka.

Voljela bih da jednom svi bitci saznaju "ono o".
Nadam se da će "moj svijet" jednog dana pročitati sve ovo.
Da sazna što je učinio od mene.
Da vidi u kakvu me osobu pretvorio. Dualist. Kao Descartes.

Pozdrav,
bezepitetna eMDe

Aroma satanica

Sada je tako sve dok ne bude drukčije.
A hoće li? Ti, ti vjeruješ da neće. I ja.

Možeš li udisati svijet znajući da te jedan čovjek drži?
Okušava, prolijeva oči po kosi, rastapa prste na usnama,
zaklanja tijelom tvoj vlastiti bitak, diše u tebi, opčinjen.
Skromno ovo nije, no progutao me svijet ako pljujem.

<> <> <>

"...napravi najgušći mrak, ugrizi me za vrat,
zakrpaj šapat ove sobe, magika naše male kuće.
Koliko se stavlja soli?"

Živim i dišem i strepim i ljubim.
Ono što sve stvara i ništi i sklanja tu je, u snu.

<> <> <>

Nisam poštena, izrečeno je.
Ako tako će biti,
i neka onda nisam, sto mu vragova, i neka nisam.
Makar sama bila. Ionako vas nema.
Ne za mene.
Ne za vas.
Nego za nas.
Vas.

Zbrojimo se vi pojave ljudske, zbrojimo se.
Jednom napokon.


Pozdrav,
eMDe.

...svirajte mi, jesen stiže...

Divan miris paleži niz ulicu osjeća se već i danas.
A bliži se kraj kolovoza.
Nedostaje samo još hladan zrak i teška predvečerja.
I magla. Magla.
Naprosto obožavam takva stanja krajolika.

Osjećam na sebi da sam previše odrasla.
Ne želim, ne.
A obećala sam da će biti samo malo.

Jučer hladnokrvna, kao i proteklih njegovih poimanja mene,
danas - neobjašnjiva.
Taj antagonist je samo još jedan od onih koji me žele shvatiti.
"Ja znam Marka bolje nego ti!"
Dušo, jesi li siguran?


"Sklonite mi čaše i bokale, razbio bih svijet od šale,
da je samo slučajno od stakla..."


Neka me vlastita svijest ne ostavlja do sutra. Preksutra.
Treba stati pred zlu ženu i prozboriti koju. U brojevima.

Ali ipak...

"...ja nisam luzer, o naprotiv, meni je osmijeh lajt-motiv;
ja nisam luzer, ja imam nas, a za svijet - k'o te pita."


Pozdrav,
eMDe.

Dear lady, can you hear the wind blow?

-> .dio prvi. <-


Znaš, to ti je ono kad osjetiš da u tebi ima čovječnosti.

I kad se sjetiš da sva djetinja lica jednom odrastu.
Osim Petra Pana. Moj alterego je Petar Pan.
To sam sad samo izmislila, zanimljivo je, zapravo.

Na kraju smo ipak ostale mi, koje smo tu, uz.
One nevaljale, odvratne, neodgojene.

Ne zaboravljam. Sve i ništa i opet sve i sve i sve.
Ali ipak ništa, naposljetku. Ništa eN, ništa.
Ni dobro ni loše. Ni Dobro.

Zato tu sam, koliko me god prezirala.
Možda samo želim pomoći, olakšati, ublažiti.
Iskreno, ne znam koliko je to moguće.
Ne znam ima li te.
Ne znam.
Ne znam.
Ne znam je li ikad sve to išta značilo.
Jesu li one riječi pred onom zgradom u
Rooseveltovoj zaista značile nešto?
Unaprijed spomenut događaj?
Ne znam.
Jesu li zaboravljene?
Ne znam.
Ali su sigurno ispunjene. Šteta.
Barem će biti lakše. Nisam sigurna u kolikoj mjeri.

Sentimentalnost.
Jebena sentimentalnost.



-> .dio drugi. <-


U ovom trenu, sve ono iznad napisano me pustilo.
Trenutnost, ta trenutnost. Zaguši.
Pa se vrati.

// There walks a lady we all know,
who shines white light and wants to show
how everything still turns to gold. //

Martina, vrlo diskutabilna je ta Martina.


Pozdrav,
eMDe

.jezivo, čudovišno i melodično.

Sinus na kvadrat iks plus kosinus na kvadrat iks
uvijek daju jedan. Uvijek.
A mi? Mi uvijek dajemo dva. U svemu - dva.
Zajedno.

<> <> <> <>

Bljuje mi se.
I od identiteta i adicijskih teorema i parabola.
Od Radićeve ulice, instrukcija, plave bilježnice
s velikim žutim smješkom na kojoj piše, ni manje
ni više nego - "Don't worry, be happy."
I od ljudi.

<> <> <> <>

Sanjala sam da me pitao ono pitanje koje se
postavi kada se klekne. Ajme.

<> <> <> <>

Htjela bih okusiti miris ljeta bez brojeva.

<> <> <> <>

Pozdrav,
eMDe

Vjeruj mi na riječ

//
20.05. bila sam posebno ponosna.
Ponosna na svoj razred prvi put u svojih 11
godina školovanja. Prvi put bili svi složni. Prvi
put smo se držali kao jedno. I tako čitavo ugodno
popodne. Pamtit ću to, sigurno. I bez obzira što
drugi negodovali zbog tog našeg postupka, ponosna
sam na vas. Sve vas, baš sve. Prvi put.
//

//
Želiš li otploviti sa mnom? Hajde, drzni se.
Bojat ću smjehove u plavo-žuto, provansalsko.
//


City of sin, let me in.


//
Kao šesnaestogodišnjakinja zafrkavala si nas što
još uvijek imamo petnaest godina. Hajde i danas.
Poseban ti bio rođendan, zaista.
Iako nas vjerojatno ne želiš u blizini. Eto, toliko.
//

//
Hoćeš li me zaviti u ruke i šutjeti samo?
Ovoga puta, 28 mjeseci. I idućih 28 puta 28.
//

//
Malena, voljam te više no što je Bosna ravna.
Bosna + naša Slavonija + one velike ravnice u
Sjevernoj Americi. Potukla sam ih sve.
//

Pozdrav,
eMDe

Zlo.

Kako umije rastrgnuti odjeću s trupa i pogoditi
upravo tamo gdje je najosjetljivije? Nesvjesno.

Da ga barem nema. U mojoj blizini.
Niti njegovoj blizini. Ne podnosim.
O Bože moj, pomozi mi da oprostim.

O Bože moj, smiri mi i misli i gnjev.
Koji tinja, čitavo vrijeme. Odvratnost.
Danas ponovo potpaljena.


< Da me barem on razumije.
Da me barem razumije. <


Glava mi je trenutno preteška.
Onemoćala.
Tako nemoćna.

Introvertna postati?
Voljela bih. Iskreno, voljela bih.
Kao i moći oprostiti.

Ili jednostavno zakopati to duboko
ispod sebe za vijeke vjekova.

Jeb'o ga pas
Jebeni koščati neandertalac.


Pozdrav,
eMDe

Apage satanas!

Ne živim izvan stvarnosti.
Zato je uvijek najljepše skutriti se u zagrljaju najdražeg ili
planirati odlazak na 9 masnih bureka s Malom. Koji su mi
nadohvat ruke. Bez obzira na ovaj grad. Bez obzira na jedan
semafor, pločnike i malograđane. Na grad se ne obazirem.

Sakrit ću bjesove u staklenke sa čepom, urezati ih
u prvu klupu do paviljona, pustiti ih da otplove bacivši
ih s drugog mosta, baciti ih u zrak iz naše v.i.p lože
na Mladosti ili ih otpuhnuti s prednjeg prozora Lucije.

Treba izabrati.
Bilošto ili bilokoga, bilogdje i bilokad.







I vi, ljudi moji u Lukovdolu, Lovranu, Vrbovskom, Rijeci.
Uvijek ću vas se sjetiti sa zadovoljstvom.
Hvala vam za sve ono divno u ondašnjim trenucima
kada sutra ne bi trebalo doći, u našem međusvijetu,
gdje smo svi neshvaćeni na okupu, sada shvaćeni.
No ipak ću se vratiti u svoj stvaran svijet.
Iako neshvaćen.
Neshvaćen s moje strane.
A i ja s njegove.
Ja za to imam muda; bez da promislim.







Ne izmišljajte prividan boljitak, ne bojite crno u bijelo.
Stisni zube i pregrmi oluje.
Ne uvjeravajući sami sebe kako ste snažni odjednom.
Odjednom.
Jer zapravo niste.
Niste.
Niste.
Niste.

//

I am on the road to my home-town now.
In my minds, my own minds.

I sell sanctuary.


Pozdrav,
eMDe

Give yourself away.

Vratila se jučer iz Lovrana.
Ujedno i dobro i loše raspoložena.

U tri dana boravka tamo nastali su brojni utisci,
doživljaji, poznanstva, ali i jedva podnošljivi bolovi.
Previše je toga da bi se sve to ovdje izreklo.

Smrskan prednji menisk, stražnji napuknut,
potpuno potrošene hrskavice, potrgane tetive
i ligamenti, zgrušana krv među zglobovima.


Jedan dio toga su prekjučer riješili.


Rekonstrukciju ligamenata, presađivanje tetiva
i hrskavica obavit će u drugom zahvatu.







I dobro.
/sve će biti dobro./
[hvala Bogu na Voltaren Rapidu, kažem ja.]


Od svega toga što je doktor izgovorio u jutarnjoj
viziti u 15 do 8 jutro nakon operacije, glavom mi
je najviše tutnjala rečenica
"Nećeš više moći trenirati rukomet."

Drago mi je što ju je hladno izgovorio, pa sam i
ja tog trenutka, u sobi broj 16, 10 do 8 ujutro,
uspjela, barem na tren, ostati hladna.


..the spirit carries on...


Spasili su me moji.
I on, pogotovo on. /Ljube, ljudim te./


Pozdrav,
eMDe

Stud i prašina

Toliko toga je ostalo neizrečeno. Jednostavno je
ostalo visjeti u zraku poput odvratne, poderane,
smrdljive prnje koja visi s kolca zabijenog nasred
polja nekakvih nadanja. Planiranja. Ponekad požalim.
I poželim.

Zašto je vrijeme tako brzo proletjelo?
Zašto smo svi bili takvi kakvi smo bili?


“…kodeks kao temelj našeg povjerenja,
našeg prijateljstva gdje nema oproštenja…”



Potištenost?
Možda, a možda i ne. Zapravo, više ne znam.
Tako i mogu i – ne mogu.
Sama sebi se čudim i iščuđujem.


"...where do we go when we just don't know
and how do we relight the flame when it's
cold; why do we dream when our thoughts
mean nothing and when will we learn to control..."


¤¤¤


Vrlo smiješno mi je sve to danas. Zadnjih dana.
Zadnjih par tjedana. Žao mi je što sve emocije
vezane uz tu priču još na početku nisam srezala
u korijenu. Pa bih bila načisto sa svime time,
kao i s onim ne tako davnim događajem vezanim
za ono maleno stvorenje i onog naprasitog,
koščatog neandertalca. Ajme, kad se samo sjetim.


"...u mom oku samo hlad, u mom srcu samo
stud, inje i prašina, nisu čvorci pjevali dok je
iznad krovova svirala tišina..."


Ne, večeras nisam izašla van.
Zato i razmišljam o ovakvim glupostima.
A bespotrebno.

Ostajte jaki,
eMDe

Samo da znaš

Sve one prividne lijepe stvari, riječi i geste
odavno sam prozrela i zgužvala ostavivši
ih na dnu svog djelića naivne sebe, odavno
ne potaknutnog niti poželjenog, raspršenog.

...zato danas pusti me, nitko ne može do mene...


Sve te neke davne, možda, pogubljene, poražene, udavljene;
ne gledajte me preko ramena, ne zadirite u moj svijet, ne trujte
mene i moje sve i tajnu povjerenja čiji kod naprosto ne znam.

...nek' isto je i đavolu i đakonu...


Sama sebi vjerujem da znam, i hoću, i ne puštam. Vjerujem.
Znam da zna, znam da žudi, iščekuje, nemiran; izgara u želji
jačoj od njega samog. Naprosto - jačoj. Izgaramo zajedno.

...prave si boje dodao na taj portret života mog;
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog, i lila,
tamnu, čežnjivu, i boju breskve, nježnu i
sramežljivu, sjetno sivu, nepogrešivu...







Vrlo neobično je to, željeti pa - ne željeti, vjerovati pa -
ne vjerovati. Tu sam, približno odlučna, zapravo, vrlo
uvjerena u nastanak željenog nakon zatupljujućeg perioda
nesnošljivosti, nenadanja i impulzivnosti. Želim - i hoću.

...do tebe, tvojih zjenica i dalje...


Bože, kako isprazno zvuči ta silina nepažljivo odabranih
riječi. Dogodi se to u trenucima potonulih osjećanja, bez
možda pretjeranih razloga za sve naredno, kao da samo
sada postoji i kao da to sada nema volje za sutra i dalje.
Volja - postoji.

...ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vjetrovi otpuhati...



Pozdrav,
eMDe

Smrznuti nosevi i stisnute ruke

***

A jučer...
Hvala Njemu, iako Valentinovo ne volim.
Voljeti treba svaki dan, ne samo 14.02.
Ali, on to zna. Itekako zna.

***

"Malena, samo mi budi tu..."

10 do tri je iza ponoći.
Propada lagano snijeg i vjerujem da je svjetlo
u mojoj sobi trenutno jedino svjetlo u ulici.
Ne računajući uličnu rasvjetu, dakako.

Danas je dan kad sam prije 18 godina začeta.
Ono, 2.2.

I danas je dan kad Mu je istekla viza za Kanadu,
koja je planirana još prije dvije godine, prije no što
smo se upoznali, ili uopće znali jedno za drugo.
Drago mi je što sam ja od važnijih razloga neodlaska.
Nema više strepnje, iako je rekao da zapravo ne
ide i da me neće ostaviti ovdje. Vjerovala jesam, ali...
Tako sam smirena sada, tako jesam...

Sretno mu bilo danas pred ljudima onim koji će
odlučiti koliko zapravo zna o Colpitsovom ili
Hartleyevom oscilatoru, analognim sklopovima
ili nečemu sasvim desetom, meni nerazumljivom.


Ne brini, bit ću tu, kako god bilo.
Hoću, obećajem.


Ne spava sada. Ne spavam ni ja.
Zajedno smo budni,
svaki na svojoj strani uspavanog grada.


Pozdrav,
eMDe

...čudo moje...

Reče: "Znam što sad očekuješ od mene."
Rečem (hladno): "Ne očekujem ništa od tebe."
Reče: "Znam da je ovo trenutak kada bih te trebao poljubiti."
Rečem: "Pa, što onda čekaš?"
Reče: "Ali, danas sam jeo ćevape s lukom."

*tišina*

*tišina*

*zbunjenost*

*tišina*


Okrenula sam se i krenula prema ulaznim vratima.
Reče: "Čekaj!"
Rečem: "Zašto?!"

Nije mi stigao reći zašto, samo me nesigurno poljubio.
Prije, kako je on danas izračunao, 730 dana. 17520 sati.



//...daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi, to ne zna nitko,
samo ti, bez tebe drveni konjići tužno stoje, dođi...//





//...zažmiri, pa na vlastitom platnu u
glavi pomiješaj sivu i zlatnu, lagano..//



Uzmimo to ovako; 24 mjeseca su prošla.
Ili jednostavno, dvije godine. Dvije pune godine.



Ti.


Onaj koji umije sve olakšati i obojati u nadanje.
Koji u meni vidi ono što drugi ne vide.
Koji me drži za ruku dok skačem po smrznutom snijegu.
Koji pazi da mi leđa ne budu gola i popravlja potkošulju.

Onaj koji, uvijek, sve. Baš sve.


Pozdrav,
eMDe

Goldie, Goldie...

Prije četiri dana je "otišla".
Na Denijev rođendan. Na svjetski dan smijeha.

Na ulazu u školu stoji svijeća, osmrtnica i njena
slika. Stoji tamo, onog njenog mrkog pogleda,
teških naočala i u standardnoj crvenoj kuti.
Kao da me i dosad nije dovoljno proganjala.


...kraj je došao...


Pokušavam pronaći nešto dobro po čemu
bih je se sjećala. Nekako baš i ne ide.
Kada završim srednju, ispunit ću joj onu
želju da odem na trg i zapalim lampion za
nas obje. Crveni, da se slaže s kutom.

Pozdrav,
eMDe

Moj demon je svirač

...let's show them that we can free our mind
and find our way, because the world is in our hands...


Prođoše danas 23 mjeseca otkako me dopratio do kuće
i poljubio pred ulaznim vratima, zacrvenjevši se pomalo.
Idući mjesec bit će to dvije godine. Vau.





"...u tragičnim situacijama on je za me smisao katarze.
U okovima on je za me oslobođenje. Trebam ga, kao
Saul Davidove harfe. On nije žigosao noktima moje
meso. Drugi se bore s demonom, a ja sam s mojim
demonom, jedino s njime - u savezu..."


Iako mi je danas cijeli dan, a i protekla dva tjedna, tako
jako teško zbog neodlaska na festival Milo Željezo, zbog
razloga koje nikada neću shvatiti opravdanima, jer takvo
nešto se događa samo jednom u godini, od 20 do 23 sata.
Na tren utješi činjenica da ću sutra otići s Njim van, na
stara mjesta, kao i uvijek. Nema veze.


"...I'm always wrapped up in things I cannot win..."
Ali ne uvijek. Pomaže on.



Pozdrav,
eMDe

Pomalo..

Prosinac zaista brzo prolazi, tempo je nemoguć,
iscrpljujuć, umarajuć,vrlo je malo vremena za sve.

***

Žao mi je što ne pišem malo više ovdje. Ne stignem.

***

Sinoć je bio užitak hodati ulicom, zajedno s njim;
pustom, hladnom, rasvjete razlivene od vlažan
beton, dok mi grije smrznute prste i crven nos.

I zanimljivo je stajati nasred ulice, promatrati
male naftne mrlje, pokušavajući odgonetnuti
na koji nas oblik podsjećaju. Vrlo lijepo.

***

Samo da dođe Badnjak, polnoćka, Božić u Gajevoj,
betlemaši, bježanje od čestitara. Posebice snijeg u
Gajevoj, uvijek je poseban, duž cijele ulice. Uvijek
podsjeti na vrijeme kad smo bili klinci, u istoj toj ulici.

BIlo bi nekako šteta ne ponavljati isto to svake godine,
bez obzira gdje bili, kakvi bili, koliko stari bili; da se
vratimo ponekad ovdje, iako ćemo uskoro otići....


Pozdrav,
eMDe

Uvijek, i više no išta

To su oni trenuci kada se osjećam veliko.

Baš smo se jučer divili razgovarajući o ta
22 mjeseca. Pomisao da ima još samo dva
mjeseca do dvije godine, zaista je posebna,
iako je brzo prošlo. Bilo je vrlo dinamično.





Naslonila sam mu glavu na rame i spavala
gotovo čitavo vrijeme na putu za natrag.
Pokatkad bih se budila i uhvatila ga kako me
gleda, onako, nekako posebno. Zaključila
sam da bih mogla tako zaista dugo. Dugo.


...jednostavno, ne idi, jer razlog ne postoji...


Pozdrav,
eMDe

Kao i nestvarno

U ovom trenutku mi je smiješno slušati biločija jadikovanja.
Jer nemam razumijevanja; na dosta toga se može utjecati.

Znam da ti idem na živce.

...scream at me, I'm so far away...


Zadnjih mjesec dana osjećam se tako veliko. Veliko, no opet
prisebno, jer svjesna sam da postoji još toliko toga što ću
morati shvatiti i razumjeti, pa tako i naučiti kontrolirati sebe.





Pokrenula sam mlade. Osjećam se ponosno.
Nemam riječi kojima mogu opisati osjećaj zbog
svega učinjenog, postignutog, planiranog. Nikako.

Uspjela sam polako, ali uspješno mijenjati svijet.


Dodaj mi šarene kistove za još šarenije svjetove...


Pozdrav,
eMDe